Uporište (1., 2. i 3. dio)

Image
Naziv knjige: Uporište
Originalni naziv: The stand
Autor: Stiven King
Broj stranica: 1244
Žanr: horor
Ocjena: 3/5
Uporište je roman kojeg je Stiven King objavio 1978. godine pod nazivom The stand. S obzirom da se radi o ogramnom djelu koje broji preko 1000 stranica, Stiven King je morao da priču podijeli na tri dijela i također, morao je izbaciti neke od scena. Radnja u ovoj priči se odvija veoma sporo, što se može zaključiti i po velikom broju stranica. Ima tu puno opisa koje King koristi za izgradnju svijeta, te za karakterizaciju likova kojih ima stvarno puno. Sam početak knjige je prilično obećavajući, ali nastavak, barem po mom mišljenju je prosječan.

U prvom dijelu priče možete očekivati da nastupi smak svijeta i to će se desiti veoma brzo, sa računarskom greškom u tajnoj vojnoj laboratoriji. Zapravo se radi o virusu koji je izašao iz te laboratorije, o kojem se ništa ne zna, brzo se širi i nema mu lijeka. Ovaj dio priče će vas podjetiti na godinu u kojoj trenutno živimo (2020) i situaciju sa virusom, samo što je to Stiven King predstavljeno na mnogo stravičniji način. Pripremite se za apokalipsu koja će sa svijeta izbrisati 90% stanovništva.
Image
Nakon toga, u drugom dijelu imamo sumorni svijet koji lišen svih institucija i stanovništva. To je svijet u kojem šačica uspaničenih preživjelih bira stranu – ili biva izabrana. Svijet u kojem dobro počiva na krhkim plećima Majke Ebigejl stare 108 godina – dok su najgori košmari zla otjelotvoreni u čovjeku smrtonosnog osmijeha i neobjašnjivih moći: u Rendalu Flegu, poznatom kao mračnjak (to je samo jedno od njegovih imena). Dakle, u drugom dijelu možete očekivati da preživjeli počinju ponovo da se okupljaju i da kreiraju novo društvo, odnosno neki oblik države.

Treći dio predstavlja nekakvu vrstu sukoba između ''dobra'' i ''zla'', te razrješenje ogromne priče. U ovom dijelu imate prilično apsurdnu sitauciju, gdje možete vidjeti da ljudi koji su nedavno preživjeli apokalipsu i dalje nastavljaju da se ubijaju. Ništa nisu naučili...

Stiven King je u ovoj knjizi predstavio smak svijeta, ali na Kingovski način, što nam daje mnogo više od klasične postapokaliptične priče. Svaki od gomile likova je savršeno razrađen i prosto je nemoguće da se za nekoga od njih ne vežete. Sve je napisano tako genijalno, svaka scena, sve do najsitnijeg detalja i kralj horora nas tako lako hipnotiše svojim pisanjem, mi sjedimo i gledamo sav taj užas, gledamo preživjele i posljedice - naravno psihološke - koje im je virus nanio, njihovu borbu za život u svijetu gdje više ništa nije preostalo. Ovo je priča o greškama koje svi pravimo, lojalnosti, izdaji, grijehu, ljubavi kao i o mržnji, priča o ljudskoj dobroti i samom zlu. Priča o svemu.

Kome bi preporučio ovu knjigu? Svim ljubiteljima djela Stivena Kinga i naravno onima kojim imaju vremena i strpljenja za čitanje jedne ogromne priče. Imajte na umu da bi vas ova knjiga u jednom dijelu mogla podsjetiti na 2020 godinu. Pa možda i nije najbolja za čitanje za vrijeme ove situacije u kojoj se nalazimo.

Uvodni odlomak iz romana

,, „Sali.“
Mrmljanje.
„Sali, smjesta se probudi.
Glasnije mrmljanje: pusti me.
On je jače prodrma.
„Budi se. Moraš da se probudiš!“
Čarli.
Čarlijev glas. Doziva je. Koliko već dugo?
Sali ispliva iz sna.
Najprije pogleda na sat na noćnom stočiću i vide da je dva i petnaest ujutru. Čarli ne bi ni trebalo da je tu; trebalo bi da je na smjeni. Tada ga prvi put podrobnije osmotri i nešto poskoči u njoj, neka smrtonosna intuicija.
Njen muž je bio blijed kao smrt. Oči su mu bile izbezumljene i iskolačene. U jednoj ruci držao je ključeve kola. I dalje ju je drmusao drugom, iako su joj oči bile otvorene. Kao da nije mogao da registruje činjenicu da je budna.
„Čarli, šta je bilo? Šta nije u redu?“
Kao da nije znao šta da kaže. Adamova jabučica jalovo mu je poskakivala, ali u malom službenom bungalovu nije bilo nikakvog zvuka izuzev kucanja sata.
„Da nije požar?“ upita ona glupavo. To je bilo jedino čega je mogla da se sjeti, što bi moglo da ga dovede do takvog stanja. Znala je da su mu roditelji stradali kada im je kuća izgorela.
„Na neki način, jeste“, reče on. „Na neki način još je gore. Moraš da se obučeš, dušo. Uzmi malu Lavon. Moramo odavde.“
„Zašto?“ upita ona dok je ustajala. Ščepa je mračni strah. Kao da ništa nije bilo u redu. Ovo je ličilo na san. „Gdje? Misliš, u zadnje dvorište?“ Ali znala je da nije posredi zadnje dvorište. Nikada nije videla Čarlija tako uplašenog. Duboko je udahnula, i nije mogla da osjeti ni miris dima, ni plamen... ''

Citati

,,Ruke jedne dame govore o njenim navikama.''

,,Ponekad, prava ljubav je i nijema i slijepa.''

,,U teška vremena, teško je pronaći ljudsku dobrotu.''

,,Niko ne može da ti kaže šta se zbivalo u tvojoj staroj ličnosti i onoj u koju si se pretvorio.''

,,Ako hoćeš da napraviš prečicu kroz demokratski proces, samo pitaj sociologa za to.''

,,Dječaku ne treba otac osim ako taj otac nije dobar, ali dobar otac je nenadoknadiv.''

,,Život je takav točak da nijedan čovjek ne može dugo da stoji na njemu.''
O blogu
Blog Moje knjige je namijenjen svim ljubiteljima knjiga. Na njemu ćete naći preporuke ili recenzije knjiga koje ja čitam. Blog je zamišljen kao prijatno mjesto koje je otvoreno za sve, gdje je svačije mišljenje dobro došlo i svako ga može slobodno iznijeti.
Nove recenzije
Kontakt

info@mojeknjige.ba

2018 © Moje knjige. Sva prava pridržana.

Meni